Na današnji dan, 2. listopada 1990., Knin je osvanuo gotovo potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Ceste i željeznička pruga prema gradu bile su blokirane, a na području Obrovca minirana je prometnica koja je povezivala Zadar i Zagreb. Istoga dana Srpsko nacionalno vijeće u Kninu proglasilo je „autonomiju“, čime je pobuna koja je tijekom ljeta eskalirala dobila i formalne političke obrise.

Piše Paula Bosančić

Napetosti u sjevernoj Dalmaciji nisu počele toga dana. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, dio srpskog političkog vodstva u Hrvatskoj novu je vlast počeo predstavljati kao prijetnju srpskom stanovništvu, dok je iz Srbije istodobno stizala snažna politička i medijska potpora takvom narativu.

Tijekom ljeta 1990. na području Knina, Benkovca, Obrovca, Like i Banije počele su se pojavljivati barikade od balvana, kamenja i vozila. Ono što je u početku moglo izgledati kao lokalni prosvjed ubrzo je preraslo u organizirani oblik otpora hrvatskim institucijama.

Knin je pritom imao posebno strateško značenje. Kao važno prometno čvorište između sjevera i juga Hrvatske, bio je ključan za cestovni i željeznički promet. Blokada grada stoga nije imala samo lokalne posljedice, nego je ozbiljno otežavala promet i funkcioniranje države.

„Knin je zabarikadiran sa svih strana“

O stanju u Kninu tih dana izvijestio je i Večernji list u tekstu „Podgrijavanje ratne psihoze“, objavljenom 3. listopada 1990. Novinari su grad opisivali kao mjesto u kojem je atmosfera već poprimila gotovo ratna obilježja.

Prema njihovom izvještaju, kroz kninsku željezničku postaju nije prolazio nijedan vlak, međugradski autobusi nisu vozili, a grad je bio blokiran sa svih strana.

Veliku ulogu u informiranju stanovništva imao je tadašnji Radio-Knin. Putem radija emitirani su proglasi takozvanog Savjeta narodnog otpora, pozivi stanovništvu i srpske junačke pjesme, među kojima se često puštao „Marš na Drinu“.

Istodobno su se širile informacije o navodnom napadu hrvatskih specijalnih policijskih snaga na Knin. Iako je hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova takve informacije javno demantiralo, dio stanovništva im nije vjerovao.

Atmosfera straha dodatno je rasla. Stanovništvo se pozivalo i na dobrovoljno darivanje krvi zbog očekivanja mogućeg sukoba, dok se dio hrvatskog stanovništva Knina i okolnih sela povukao iz javnog života. Ljudi su ostajali kod kuće, koristili godišnje odmore ili bolovanja i nastojali izbjeći moguće incidente.

Večernji list tada je stanje opisao kao situaciju u kojoj je gotovo nestao prostor za razborit razgovor, jer su se ljudi bojali da bi i najmanji incident mogao prerasti u mnogo veći sukob.

Od političke krize do oružane pobune

Kriza je tijekom ljeta ubrzano eskalirala. Srpska demokratska stranka suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom, dio policajaca u Kninu odbio je poslušnost hrvatskoj Vladi, a na velikom skupu u Srbu donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda.

Srpsko nacionalno vijeće potom je objavilo rezultate plebiscita prema kojima se velika većina sudionika izjasnila za autonomiju. Ti su rezultati poslužili kao političko opravdanje za poteze koji su se već provodili na terenu.

U kolovozu je pobuna dobila otvoreno oružano obilježje. Hrvatska policija pokušala je iz policijskih postaja u Kninu, Obrovcu i Benkovcu izuzeti oružje kako ono ne bi završilo u rukama pobunjenika. Uspjela je samo u Benkovcu.

U Kninu i Obrovcu postavljene su barikade, a Milan Babić putem lokalnog radija proglasio je ratno stanje.

Kada je hrvatsko vodstvo prema Kninu poslalo policijske helikoptere, presrela ih je JNA. Helikopteri su, nakon intervencije vojnih zrakoplova, morali biti vraćeni prema Zagrebu. Time je hrvatskim vlastima onemogućeno provođenje policijske akcije na području pod nadzorom pobunjenika.

Željeznica postaje jedna od meta

Blokade i nasilje sve su više pogađali prometnu infrastrukturu. Posebno je ugrožena bila željeznica, koja je kroz Knin povezivala kontinentalnu i dalmatinsku Hrvatsku.

Počeli su napadi na vlakove i željezničare, kamenovanja, odbijanje izvršavanja radnih zadataka, a potom i miniranja pruga. Pojedine dionice bile bi popravljene, a zatim ponovno uništene.

U postaji Kosovo kod Knina opljačkan je i vagon s vojnom opremom namijenjenom Splitu. Ukradene su puške, puškomitraljezi i druga oprema, dok je dio oružja naknadno pronađen skriven u okolici.

Krajem listopada lokomotiva je između Benkovca i Kistanja naletjela na minu i iskočila iz tračnica.

Barikade koje su najavile mnogo veći sukob

Tijekom ljeta i jeseni 1990. bilježeni su brojni incidenti, prijetnje, pucnjave, paljevine i napadi. U studenome su na barikadama u Lici ranjeni hrvatski civili, a krajem istog mjeseca u zasjedi na cesti između Obrovca i Benkovca napadnuta je policijska patrola.

Tada je ubijen policajac Goran Alavanja, dok je inspektor Stevan Bukarica teško ranjen.

Do kraja 1990. postajalo je sve jasnije da događaji koji su počeli kao politička pobuna prerastaju u otvoreni oružani sukob.

Proglašenje autonomije u Kninu 2. listopada 1990., a potom i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine, označili su novu fazu. Pobunjeni hrvatski Srbi počeli su na dijelu hrvatskog teritorija stvarati vlastite institucije i strukture vlasti, uz političku, logističku i vojnu potporu iz Srbije.

Barikade koje su nekoliko mjeseci ranije mogle izgledati kao lokalni incident tako su postale dio procesa koji će se već sljedeće godine pretvoriti u otvoreni rat.

Cijeli članak na POVEZNICI 24sata.hr